628. - Krštenje, kojemu je izvorni i puni znak uranjanje, djelotvorno označuje silazak u grob kršćanina koji umire grijehu s Kristom da bi imao novi život: «Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao štp Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života» (Rim 6,4).

784. - Ulazeći po vjeri i krštenju u Božji narod, čovjek postaje sudionik u jedinstvenom pozivu toga naroda – u svećeničkom pozivu: «Krist Gospodin, veliki svećenik uzet između ljudi, učinio je od novoga naroda kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga. Krštenici su, zaista, po novom rođenju i pomazanju Duha Svetoga posvećeni da budu duhovni dom i sveto svećenstvo.»

871. – Kristovi su vjernici oni koji su krštenjem pritjelovljeni Krisu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojhem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio svojoj Crkvi da ga ispuni u svijetu.

1213. – Sveti krst je temelej cijeloga kršćanskog života, ulazi u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja. «Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.»

1246. – Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten.

1250. – Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo siu pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome, Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.

1255. – Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokrteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba...

1258. – Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime.To krštenje krvlju i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.

1259. – Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.

1261. – Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih poivjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: «Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!» (Mk 10, 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja.

1263. – Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. Istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.

1264. - Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito klicom grijeha...

1266. - Presveto Trojstvo daruje kršteniku posvećujuću milost, milost opravdanja.

1270. - Krštenici, preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.

1273. - Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje: Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanje u svetom Bogoslužju Crkve te na izvršenje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi. 

Kan. 849. - Krst, vrata sakramenata, stvarni li barem krt želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju od grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbrisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem pravom vodom s potrebnim riječima forme.

Kan. 851 - Krštenje treba da se dolično pripravi; stoga (1.) odrasla osoba koja se namjerava krstiti neka bude primljena u katekumenat i neka, ako je moguće, postupno bude dovedena do sakramentalnog pristupa, prema redu pristupa koji je prilagodila biskupska konferencija i prema posebnim odredbama koje je ona donijela. (2.) roditelji djeteta koje treba da se krsti, a i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju tog sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priptave pastoralnim poticajima, pa i zajedničkom molitvom, okupljajući više obtelji ipohađajući ih kad je to moguće.

Kan. 855 - Roditelji, kumovi i župni neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju.

Kan. 857. - & 2. Neka bude pravilo da se odrasla osoba krsti u svojoj župnoj crkvi, a dijete u vlastitoj župnoj crkvi roditelja, osim ako drukčije savjetuje opravdan razlo.

Kan. 860. - & 1. Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važna razloga dopustio mjesni ordinarij. - & 2. Neka se u bolnicama, ako dijecezanski biskup ne odredi drukčije,ne krsti, osim ako to traži potreba ili ako na to sili koji drugi pastoralni razlog.

Kan. 863. - Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebne dozvole krstiti na tuđem području pa ni svoje podložnike.

Kan. 864. - Krst može primiti svaka osoba i samo osoba koja još nije krštena.

Kan. 866. - Odrasla osoba koja se krsti neka odmah nakon krštenja primi potvrdu, neka sudjeluje u euharistijskom slavlju i primi pričest, osim ako to priječi važan razlog.

Kršćanska inicijacija, uvođenje u kršćanstvo ostvaruje se sakramentima kojima se postavljaju temelji kršćanskoga života: preporođeni u krštenju, vjernici su osnaženi potvrdom i hrane se euharistijom. (usp. KKC kompendij, br. 251)
Prvi sakramenat inicijacije je krštenje. Zbog središnjega obreda kojim se slavi: krstiti (baptizein) znači "uroniti" u vodu. Krštenika se uranja u Kristovu smrt, odakle on ustaje kao "novo stvorenje" (2 Kor 5,17). Također se zove i "kupeljnovoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome" (Tit 3,5) te "prosvjetljenje", jer krštenik postaje "sinom Svjetlosti" (Ef 5,8). (usp. KKC kompendij, br. 252) 

698. - Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj «kojega je Bog opečatio» (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisivi učinak pomazanje Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg («karakter») utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

1113. - Sav se liturgijski život Crkve kreće oko oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba...

1210. - Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i duhovnoga života.

1212. - Sakramentima kršćanske inicijacije, to jest krštenjem, potvrdom i euharistijom postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života... Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.

1233. - Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata: krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposrdno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.

1242. - U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način «potvrđuje» i dovršuje krsno pomazanje. 1285. – «... Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obavezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru».

1300. - U latinskom obredu «Potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: «Primi pečat dara Duha Svetoga». U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze na svim značajnijim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako pomazanje prate riječi: «Pečat dara Duha Svetoga».

1301. - Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.
1302. - Iz samoga slavlja proizilazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303. - Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: - dublje nas ukorjenjuje u bžansko posinjenje, po kojem govorimo; «Aba, Oče»; - čvršće nas sjedinjuje s Kristom; - umnaža u nama darove Duha svetoga; - usavršuje naš vez s Crkvom; priopćuje nam «osobitu snagu Duha Svetoga» da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru», da «hrabro ispovijedamo ime Kristovo» i nikada se ne stidimo njegova križa.

1304. - Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu «neizbrisivi duhovni bilje», «karakter», koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1306. - Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno «vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno». Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1309. - Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tjelesnog sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.

1310. - Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanom molitvom.

1311. - Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

1313. - U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde je biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam...
.

Kan. 880. - & 1. Sakrament potvrde podjeljuje se mazanjem krizmom na čelu koje se vrši polaganjem ruku i riječima propisanim u odobrenim bogoslužnim knjigama. - & 2. Krizmu koju valja upotrebljavati u sakramentu potvrde mora posvetiti biskup iako sakrament podjeljuje prezbiter.
Kan. 889. - & 2. Da bi netko, izvan smrtne pogibelji, dopušteno primio potvrdu, traži se, ako je sposoban služiti se razumom, da je prikladno poučen, pravo raspoložen i sposoban obnoviti krsna obećanja.
Kan. 890. - Vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno; neka roditelji i pastiri duša, osobito župnici, vode brigu da se vjernici za njegovo primanje pravo pouče i da mu u prikladno vrijeme pristupe.
Kan. 892. - Neka potvrđenik, ako je to moguće, ima kuma, čija je dužnost brinuti se da se potvrđenik ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obaveze povezane s tim sakramentom.
Kan. 893. - & 1. Da bi netko mogao preuzeti službu kuma potrebno je: (1.) da ga odredi sam krizmanik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu; (2.) da je navršio šesnaestu godinu osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka. (3.) da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom; (4.) da nije udaren nikakvom zakonom izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom; (5.) da nije otac ili majka potvrđenika; - & 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok potvrde, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.